Kroz istoriju

KROZ ISTORIJU

Najstarije tragove o afaziji otkrili su ispitivači starog Egipta. U spisima njihovih vračeva spominje se da su ljudi ranjavani u glavu gubili sposobnost govora. Uzrok govorne nesposobnosti pripisivali su useljavanju zlog duha.

Termin afazija (aphasia) uveo je u liječničku praksu Trousseau 1864. godine. Tako je zamijenjen dotadašnji termin afemija (aphemia) kojim se služio Broca. Ipak, unatoč Brocaovu mišljenju, termin afazija ušao je u opću upotrebu u svim svjetskim jezicima i danas označava oštećenje jezične djelatnosti koje nastaje kao posljedica lezije nekih dijelova mozga.

Početkom devetnaestog stoljeća još nisu bile otkrivene lokalizacije u mozgu. Dax, 1836. je prikazao slučajeve koje je sakupljao preko trideset godina, tvrdeći da je "anatomska struktura u kojoj je govor lociran na lijevoj strani mozga'.

Broca, 1861. (Pierre Paul Broca 1824 – 1880) je tvrdio da su jezičke sposobnosti locirane u osnovici treće vijuge lijevog čeonog režnja. Njegova dalja istraživanja i dokazivanja da jezik ima tačnu anatomsku lokalizaciju u mozgu uticali su da se oblast trećeg lijevog čeonog režnja nazove 'Brocina oblast', a da se gubitak govora nazove 'Brocaova afazija'.

Mladi liječnik Wernicke, 1874. (Carl Wernicke 1848 – 1904), je anatomski lokalizovao senzornu afaziju. Ustanovio je da postoji nesposobnost razumijevanja govora, pri čemu su sluh i artikulacija očuvani, a da je pisanje takođe teško oštećeno. On je uveo i termin ''konduktivna afazija'' smatrajući da nju prouzrokuje prekid nervnih vlakana između auditorne i motorne govorne oblasti. Oblast koju je opisao Wernicke nazvana je ''Wernickeova afazija''. Smatrao je da je čeoni režanj centar za artikulisani govor, a da sljepočni režanj služi razumijevanju govora.

Charcot, 1883. je saopštio da postoji centar za pisanje. Poremećaj koji dovodi do aleksije (alexia) – gubitak sposobnosti čitanja, je lokalizovao u lijevom angularnom girusu. On je prvi istakao da su neki ljudi pretežno auditornog, a drugi vizuelnog tipa, tako da povreda auditornog centra kod osobe koja je više auditorni tip prouzrokuje jaču afaziju no što je prouzrokovala kod vizuelnog tipa.

Charles Mills je, krajem devetnaestog stoljeća, napisao seriju članaka o ''cerebralnim zonama govora''. On je prvi sagledao da se afazičarima može pomoći putem tretmana.